Anđeosko ili dijabolično lice?

Rođen 8. studenoga 1935. u Sceauxu, francuski glumac Alain Delon preminuo je 18. kolovoza u 89. godini života na svom raskošnom, ali kažu, dotrajalom imanju u naselju Douchy. Posljednji filmski nastup ostvario je 2019, nakon sedmogodišnje glumačke stanke, kratko igrajući samoga sebe u nezapaženoj humornoj drami Svaka sličnost (Tout resemblance) Michela Denisota. I u prethodnom aktivnijem razdoblju filmovanja, 1990-ih i 2000-ih, malo kad je sudjelovao ili gostovao u viđenijim ili vrednijim slikopisima, no podosta su uspjeha postigle televizijske miniserije Fabio Montale (2002) i Frank Riva (2003–2004) u kojima je glumio delonovski elegantne policajce.   

Alain Delon u filmu Sicilijanski klan 1969.  / Izvor Wikimedia commons

Posljednju važniju filmsku ulogu Delon je odigrao u prvoj i jedinoj suradnji s gorostasom francuske, švicarske i svjetske kinematografije Jean-Lucom Godardom, godardovski zakučastom i zaigranom, žanrovski neodredivom Novom valu (Nouvelle vague, 1990). Redatelja i glumca povezao je producent Alain Sarde, kojemu se Delon, pogledavši na televiziji snimke s Filmskog festivala u Cannesu 1989, požalio da još od 1963. i nastupa u Gepardu (Il gattopardo) Luchina Viscontija nije imao film u Cannesu. Kako se navodi, među inime u knjizi Godard: biografija Antoinea de Baecquea, u nas objavljenoj 2016. u nakladi Sandorfa i Mizantropa, Delon je Sardeu izrazio poveliko nezadovoljstvo ulogama koje mu se nude i filmovima u kojima glumi, iako je među njima bilo komercijalnih uspješnica, većinom policijskim i kriminalističkim, više-manje shematski krojenima po zamišljenoj Delonovoj mjeri. Htio je, reče tad, film iza kojega može stajati, koji može braniti, koji će mu se činiti dostojanstvenim prilogom kinematografiji, a ne tek dobro sračunatim projektom. Godard se voljko odazvao Sardeovom prijedlogu da angažira Delona za dvostruku glavnu ulogu, blizanaca Rogera i Richarda Lennoxa, a mada zajednički rad nije protekao idilično (Godardova snimanja uvijek su bila vrlo netipična i nikad glatka), na kraju su obje ikone bile zadovoljne. Godard je pohvalio Delonov profesionalizam, Delon je pohvalio Godardov naporan, ali učinkovit genij („Mnogo mi je govorio, na svome vlastitome jeziku, koji je nemoguće shvatiti.“) i dobio je svoju žuđenu premijeru u Cannesu, kamo trijumfalno slijeće helikopterom koji je posudio od Stefana Casiraghija, drugog supruga princeze Caroline od Monaka, da bi na plažu Majestic dojezdio impozantnim gliserom Prestige 41, na suvratku sakoa zataknuvši blještavi broš od lažnih dijamanata koji ispisuje riječ star – zvijezda. To je nedvojbeno i bio. 

Godard je, prema vlastitim riječima, Delona rabio kao čistu površinu, tvrdo, lijepo, kruto tijelo, stareće, ali uvijek obilježeno određenom plemenitom uzdržanošću. Glumački posve neškolovan, Delon je krajem 1950-ih, kao anonimac, pozornost filmaša i privukao svojom vanjštinom neodoljivo zgodnog, ljepuškastog ili lijepog – kako se tko već izrazio – mladića, a takav je ostao i kao muškarac, te se jednom od najizrazitijih vrlina njegove glumačke osobnosti smatrala upravo pojavnost, iznimna fizička privlačnost nošena nenametljivom, hladnom, nearistokratskom otmjenošću čovjeka koji je itekako svjestan prednosti toga dara prirode i spremno će ga upotrijebiti u svoju korist, no istodobno ga držeći činjenicom koja ga je snašla bez njegove posebne zasluge. Iza lijepog lica, plavih očiju i skladna, vitka tijela ne krije se mnogo, no nalazi se nešto tajanstveno, neuhvatljivo, nepouzdano. Himbeno, prijetvorno, dvolično, moguće opasno. Od njega je moguće očekivati nož u leđa, doslovno i metaforički. Stoga ne čudi da se za Delona govorilo i da ima lice anđela i da u njemu vreba nešto dijabolično.

Godard mu je, za snimanja, rekao: „Glumio si u samo tri dobra filma, ali to si bio ti, i nitko drugi“. Koja su to tri djela, nije precizirao, no u Delonovu bogatu opusu od stotinjak filmova nedvojbeno ih ima više od toga koliko ih priznaje strogi bard JLG. Početkom karijere, Delon je nastupio u nekoliko klasika: U zenitu Sunca (Plein soleil, 1960) Renea Clémenta, Roccu i njegovoj braći (Rocco e i suoi fratelli, 1960) i spomenutom Gepardu Luchina Viscontija, Pomrčini (L’eclisse, 1962) Michelangela Antonionija, Samuraju (Le samouraï, 1967) i Crvenom krugu (Le cercle rouge, 1970) Jean-Pierrea Melvillea te Gospodinu Kleinu (Monsieur Klein, 1976) Josepha Loseyja u kojemu, piše Tomislav Brlek u Filmskom leksikonu, do vrhunca dovodi značajku diskretnog upućivanja na nesupstancijaliziranost karaktera. Popularnost je održavao brojnim populističkim kriminalističko-policijskim filmovima u kojima je itekako efektno iskazivao jedinstveno prožimanje ledene odsutnosti i zavodljivoga šarma, kao i burno-uzbudljivim privatnim životom prepunim afera s prelijepim ženama te ponešto onih vezanih uz podzemni milje, koje su najočitije izišle na vidjelo nakon do danas neriješenog slučaja ubojstva Delonova prijatelja i tjelohranitelja Stefana Markovića 1968.

Alain Delon odlikovan je državnim priznanjima Francuske, Maroka i Ukrajine, a uz desetke nagrada dobivenih tijekom karijere, nagrađen je i počasnim Zlatnim medvjedom Berlinskog filmskog festivala 1995. te počasnom Zlatnom palmom Canneskog filmskog festivala 2019.